Muski svijet

Roza papucice, roza haljnica,kikice sa rozom masnicom, bijele strampice sa rozim prugama, roza torbica sa bijelim cvjeticima,ja minijaturna, a kraj mene zena pospana i umorna, ali sretna.
Moj prvi izlazak u svijet.
Imala sam mozda tek godinu dana, niti sam hodala ni pricala, ali sam vec tada vidjela da to nije svijet za mene.
Kasnije sam jos mnogo puta tako roza izlazila vani, valjda dok nisam sama pocela birati sta cu obuci, a zena koja me je oblacila cijelo to vrijeme djetinjstva bila je jos umornija, pospanija, ogorcenija i nesretnija. I pri tome sama.

Prvi put kad zamrzila rozo je bio moj prvi dan u skoli. Otisla sam sretna a vratila se bijesna i uplakana, jer mi je neki djecak prosuo sok po mojoj tad najdrazoj rozoj haljnici. Pri tome me je nazvao i pink panterom, a kasnije su me neka djeca iz visih razreda zezali da sam rozo cudoviste sam mrljom na haljini.
Sve je to malo previse za prvi dan skole, pa sam se s rozom bojom oprostila. Odmah tad.

U drugom razredu sam proglasena najboljom ucenicom. Zena koja je dosla samnom na priredbu bila je veoma vesela tog momenta. Ponosna. I ja sam takodjer bila presretna. Mozda bi i ostala takva da mi jedan djecak nije podmetnuo nogu kad sam se penjala na pozornicu da primim pohvalu. Ne sjecam se jesam li prvo pala ili zaplakala, no sjecam se da sam haljinicu, koju mi je ona ista zena kupila, poderala i uflekala.
No, nije bila ljuta niti je galamila ta zena, samo me je potapsala, poljubila i kao da mi je pogledom govorila ‘navikni se draga moja.’

Uskoro su haljinice postale suvisne za moj izgled, te sam ih se rijesila ,jedne po jedne, a zena sto me je cuvala, vremenom je prezalila, pa tako smo obje bile sretne. Prilicno.
U petom sam razredu dobila prvu medalju za osvojeno prvo mjesto iz gimnastike, a poslije toga su se redale razne pohvale i pokali. Covjek u prvom redu se je smjeskao, pogotovo zato sto je dosao samnom, a zena pokraj njega ga je drzala za ruku, koju je on stalno izvlacio, jer je morao da pljesce. Zamijetila sam tu sitnicu, jer je zena bila pomalo tuzna, bljedolika i jos pospanija nego ikada.
Ljutila sam se na sebe sto joj nisam pridavala vise znacaja ovih svih godina, ali djetinja me zaokupiranost dovela do slijedece cinjenice, da ta zena, sto me toliko obozava i sto je uvijek tu za mene, sada ima nekoga novog u svome zivotu, odnosno stomaku.
Godina je prosla brzo, a ja sam jedva docekala da vidim lice novog stanovnika svijeta.
Dobio je musko ime, imao je plavu sobu i covjek koji je nekad bio u mojoj blizini, stalno je sad bio u njegovoj, i ponosio se njime. Ali on nije nista jos ni ucinio…mislim na tog novog djecaka.

Imala jedanaest godina tad, i vec sam znala ko je ko u kuci u kojoj smo zivjeli i ko koliko vrijedi. Najzalosnije je bilo da je najmanje vrijedila ta zena, koja je sve radila, o svemu se brinula, sviju voljela, i najmanje spavala.
Njena vrijednost je bila jednaka skoro nuli, po tome kako sam ja skontala, jer je covjekova vrijednost bila isuvise visoka, pretenciozna i velika, djecakova se penjala ka toj visini, a moja je tek dosezala neku blagu sredinu svega toga,sto i nije bilo toliko lose. U to vrijeme.
Godine su pokazale koliko vrijedne stvari zaista vrijede i koliko ljudi cijene necijenjeno.
Bila sam starija od tog djecaka 11 godina, a njegova vrijednost u jednoj godini je porasla kao moja u cijelih 11…i vise.
I tad sam se zapitala, u kakvom svijetu mi to zivimo?!? Zena koja me je slucajno cula, prolazeci kraj moje sobe, tiho i smireno, ali teskim rijecima izreceno, pustila je glas: ‘u muskom ‘.
Sagnula sam glavu i pocela pisati sastav za skolu, a naslov je glasio u ‘kakvom svijetu zivimo?’
‘mi zivimo u muskom svijetu i kao takvom, mislim da smo mi zene suvisne.’
To je bila jedina recenica mog sastava, zbog kojeg sam morala ici skolskom psihologu, i pisati popravni sastav, odnosno napisati ono sta ne mislim, vec sta moram.
A zasto to? Jer su direktor i psiholog muskarci, ucitelj takodjer, a i covjek koji je dosao na sastanak zbog sastava je musko…a ja sam rekla pogresnu stvar.
Zena sam , u muskom svijetu. Ne smijem reci da sam neophodna. Ne smijem reci ni da sam nepotrebna. Niti da valjam ili ne valjam.
Ne smijem se izjasnjavati, jer… oni odlucuju sta trebam reci.
Muski svijet,muska pravila.

ladymacbeth
Gdje god da spustim kofere tebi pozelim "dobar dan" i ne procitam "Mali princ" da dodje mi na oci san Negdje uz put ja sam te izgubila ni jedan nema to sto sam u tebi ljubila

Komentariši